Section author: Vedran Miletić

Instalacija operacijskih sustava Debian i Ubuntu korištenjem instalacijskog alata debian-installer

  1. Ubuntu 11.10, živa grafička instalacija, Linux sam na sustavu, virtualna mašina u VirtualBoxu. Prokomentirati ćemo što bi bilo različito da postoje i Windowsi na istom disku.
  2. Ubuntu 11.10 Server, klasična tekstualna instalacija, Linux sam na sustavu, virtualna mašina u VirtualBoxu. Prokomentirati ćemo što bi bilo različito da se radi o stvarnoj mašini.

(Napomena: Ubuntu u zadanim postavkama ne nudi mogućnost izbora paketa na Alternate mediju. Ta mogućnost ponuđena je samo na Server mediju.)

Živa instalacija (Ubuntu Desktop)

Kod žive instalacije prvo se pokreće boot učitavač ISOLINUX. On u zadanim postavkama nudi korisniku mogućnost da pokrene (Try Ubuntu) ili da ga instalira (Install Ubuntu). Pritiskom na tipku Escape, omogućuje se izbor opcija:

  1. Try Ubuntu without installing—uživo pokreće operacijski sustav s instalacijskog medija,
  2. Install Ubuntu—slično prvoj opciji, ali umjesto standardnog grafičkog korisničkog sučelja pokreće instalaciju,
  3. Check disc for defects—provjerava medij za greške pomoću CRC-a (može biti korisno; kako ta provjera traje nekoliko minuta, radi se tek kad se želi ispitati je li medij ispravan jer je u prethodnom pokušaju instalacije već došlo do greške),
  4. Test memory—provjerava memoriju na računalu (kao i prethodna opcija, koristi kod izolacije grešaka u softveru za instalaciju od grešaka računala na kojem se instalacija izvodi),
  5. Boot from first hard disk—pokretanje već postojećeg sustava na fizičkom disku računala.

Funkcijske tipke F1F6 omogućuju razne dodatne opcije (izbor jezika, tipkovnice, rezolucije, …). Radi jednostavnosti, mi ćemo pustiti da se Ubuntu automatski pokrene (bez pritiska na tipku Escape).

Kod pokretanja sustava, jezgra pokreće Plymouth, koji vizualno neatraktivan skrolajući tekst zamjenjuje vizualno atraktivnim logotipom Fedore koji se polako pojavljuje ili, u slučaju da grafički procesor ne podržava visoku rezoluciju, jednostavnim ekranom koji pomoću tri točke označava učitavanje operacijskog sustava.

U pozadini Plymouthovih efekata pojavljuju se sistemske poruke, a u slučaju da se dogodi nekakva greška, ona će se pokazati na ekranu (Plymouth zbog toga stalno ,,sluša” kernel i očekuje vijesti o greškama).

Zatim se pokreće X server, a nakon toga aplikacija GDM (GNOME Display Manager), koja služi za prijavu korisnika u grafičkom sučelju. Mi GDM ne vidimo, jer je postavljena automatska prijava zadanog korisnika bez čekanja na korisničku intervenciju.

U slučaju da odaberemo Try Ubuntu, dobivamo standardni GNOME Desktop Environment i sve njegove programe (tekst editor, terminal, video player, …), kao da je sustav instaliran. Ovo služi da korisnici mogu isprobati radi li sustav na njihovom računalu kako treba prije nego se odluče na instalaciju. Naravno, zbog manje brzine čitanja sa CD-a, DVD-a i USB diskova realno je za očekivati da sustav radi nešto sporije nego kad je instaliran.

Uočimo još dvije stvari: prvo, obzirom da koristimo Ubuntu CD, sustav koji se pokrene biti će na engleskom jeziku (Ubuntu DVD sadrži podršku za više jezika); drugo, korisnik ima opciju (ikonu na desktopu) da pokrene instalaciju, što je ekvivalentno idućem.

U slučaju da odaberemo Install Ubuntu, pokrenuti će se instalacijski program Ubiquity. Podrška za jezik koji odaberemo će biti instalirana u slučaju da smo povezani na Internet. Sama instalacija ima nekoliko koraka, koje redom opisujemo u nastavku.

  • Priprema instalacije Ubuntua, gdje se provjerava da postoji dovoljno slobodnog diskovnog prostora, da računalo kabelom dobiva struju (očito, to je važno za laptope) i da računalo ima pristup Internetu. Omogućuje se uključivanje preuzimanja dopuna prilikom instalacije i instalacija dodatnog softvera (Fluendo MP3).

  • Alokacija diskovnog prostora, koja omogućuje brisanje i korištenje cijelog diska i ručno određivanje particija. U slučaju da na računalu već imamo prethodno instalirane Windowse ili Linux, biti će ponuđeno još mogućnosti. Prva od ovdje ponuđenih mogućnosti ne nudi dodatni dijalog, ali druga da.

    Ovo je vjerojatno najteži korak u instalaciji jer zahtjeva poznavanje datotečnih sustava i načina na koji su strukturirani diskovi na računalu na koje želimo instalirati Linux. Ako nismo pažljivi i ne znamo što radimo, postoji mogućnost brisanja particije koja sadrži Windowse.

    U slučaju da disk nema particijsku tablicu (što je slučaj kod prvog korištenja novih fizičkih ili virtualnih diskova), ona se stvara pritiskom na gumb Nova particijska tablica.

    Prisjetimo se da disk može imati ili 4 primarne particije ili 3 primarne i 1 sekundarnu (koja tada u sebi može imati 64 logičke).

    Zatim je omogućeno dodavanje i brisanje particija. Napraviti ćemo uobičajeni raspored, koji se za naš virtualni disk od 20 sastoji od:

    • particije za /boot direktorij od 500, koja sadrži datoteke za pokretanje sustava (modernija preporuka, i za sada nerealno velika; nekad se preporučalo od nekoliko desetaka do najviše 100),
    • particije za / direktorij od svog preostalog prostora (u našem slučaju 18.5),
    • swap particije, koja je prostor za virtualnu memoriju, dvostruke veličine radne memorije računala (u našem slučaju 2, obzirom da smo virtualnom stroju dodijelili 1 memorije).

    Još jedan vrlo često korišteni raspored je s direktorijem /home izdvojenim na posebnoj particiji, pa imamo:

    • /boot—500,
    • /—8 (čak i to je u većini slučajeva nerealno veliko; Ubuntu
      nakon instalacije zauzima oko 3),
    • /home—sve ostalo (u našem slučaju 10.5),
    • swap—2.

    Za /boot particiju ćemo koristiti ext2, jer ona ne treba dnevničenje (kako je relativno male veličine, provjera cijele particije traje vrlo kratko), a za ostale (/ i /home) ext4 (eventualno u budućnosti btrfs za koji se smatra da će postati novi uobičajeni datotečni sustav u Linux svijetu).

    Pritiskom na gumb Instaliraj odmah instalacija započinje i više nema povratka. Promjene se zapisuju na disk, i što je učinjeno, učinjeno je. Zatim se, ukoliko sve prođe dobro, događa kopiranje slike pokrenutog sustava na disk. Za to vrijeme mi nastavljamo konfigurirati sustav.

  • Gdje ste? očekuje da navedemo svoju geografsku lokaciju. To možemo učiniti klikom na kartu ili upisivanjem imena grada.

    Baratanje sistemskim vremenom je prva velika razlika između Windowsa i operacijskih sustava sličnih Unixu (pa tako i Linuxa). Linux sam podešava vremensku zonu i ljetno i zimsko vrijeme ovisno o regionalnim postavkama i datumu, a u hardverski sat računala sprema vrijeme prema UTC-u (Coordinated Universal Time).

    Windowsi u hardverskom satu bilježe lokalno vrijeme. Radi kompatibilnosti u situaciji kad su na istom računalu oba sustava, Linux može raditi na isti način. Ubuntu prepoznaje prisutnost Windowsa na računalu i tu postavku postavlja bez da korisnika pita o tome.

  • Raspored tipkovnice omogućuje izbor rasporeda tipkovnice i isprobavanje istog. Gumb Saznaj raspored tipkovnice prepoznaje raspored na osnovu pozicije nekolicine tipaka koje se traži od korisnika da redom pritisne. Interesantna ideja.

  • Tko ste vi? očekuje unos imena, korisničkog imena i zaporke prvog korisnika, koji će imati i mogućnost administracije računala pomoću naredbe sudo, te naziva računala. Ovdje je moguće postaviti i automatsku prijavu, te enkripciju osobne mape (kućnog direktorija). Uvjet je da zaporka ima barem 6 znakova, i preporučuje se da ima kombinaciju slova i brojeva. U pozadini se vrti algoritam koji provjerava dužinu i ,,težinu” zaporke koju smo ponudili, te nas obavještava ako ne odgovara.

    Naziv računala je ujedno i ime domaćina u mreži, pa ga dodjeljuje administrator, ali ako smo mi vlasnik (pa i administrator) računala onda stavljamo štogod želimo. Naziv se sastoji od slova, brojki, crtice i točke.

  • Dobrodošli pokazuje značajke zadnje verzije Ubuntua, da vam ne bude dosadno dok instalcija ne završi. Nakon završetka omogućuje se ponovno pokretanje računala. Nakon ponovnog pokretanja računala, i izbacivanja Ubuntu Desktop CD-a, pokrenuti će se GRUB na disku računala i ponuditi opciju pokretanja Ubuntua, memtest86+-a i eventualno Windowsa.

Uobičajena instalacija (Ubuntu Server)

Nakon pokretanja sustava sa instalacijskog medija (u ovom slučaju se radi o CD-u) pokreće se ISOLINUX, koji sada nudi mogućnosti:

  1. Install Ubuntu—isto kao i ranije, osim što se radi o tekstualnoj instalaciji,
  2. Check disc for defects—isto kao i ranije,
  3. Test memory—isto kao i ranije,
  4. Boot from first hard disk—isto kao i ranije.

Funkcijske tipke F1F6 omogućuju razne dodatne opcije (izbor jezika, tipkovnice, rezolucije, …).

Biramo Install Ubuntu i pokreće se Linux jezgra i minimalan sustav, a u njemu instalacijski program Debian-Installer, koji ima ncurses sučelje (kao i mc i htop koje smo već spomenuli).

Instalacija redom sadrži iduće dijaloške okvire:

  • izbor jezika,
  • izbor geografske lokacije,
  • izbor rasporeda tipkovnice,
  • imenovanje domaćina,
  • konfiguracija mreže,
  • konfiguracija vremenske zone,
  • particioniranje,
  • instalacija osnovnog sustava,
  • dodavanje prvog korisnika,
  • konfiguracija proxy poslužitelja za preuzimanje paketa,
  • izbor i instalacija softvera,
  • konfiguracija UTC-a,
  • ponovno pokretanje.

Kao što je već ranije rečeno, kod uobičajene instalacije imamo mogućnost izbora paketa po skupinama, što u Ubuntu instalaciji radi program tasksel. Nakon završetka odabira pokreće se instalacija odabranih paketa.

broj paketa Prosječna Linux instalacija na desktopu uključuje približno 1000 paketa. Na serveru je taj broj najčešće manji, ali uvelike ovisi o funkcijama koje taj server obavlja.